Dado se široko osmjehnuo kad me ugledao.Pustio je djevojku i potrčao prema meni.Čvrsto me zagrlio.Bila sam potpuno zbunjena.

-Dado,kad si mi namjeravao reći da si prebolio Veroniku?Tko je mala? - šapnula sam mu na uho.

-Hehe...Prohodali smo sinoć,sreli smo se na putu kući.Gogotova bivša.Moja sadašnja. - veselo se nacerio.

-I nisi mi mogao javiti??? Ajd ok...A da nas upoznaš?

-Dee,dođi da te upoznam s best best best frendicom! - povikao je prema djevojci koja je čavrljala s Krunom i Danijelom.Okrenula se i polako krenula prema nama.Plava kosa joj je vijorila na vjetru.Imala je predivan osmijeh.Bila je lijepo građena.Imala je sve potrebne predispozicije za Dadotovu curu.Tek kad nam se približila,vidjela sam kako mi se njene predivne plave oči smiješe.Bila je preslatka.Na sebi je imala crnu suknjicu i plavu majicu bez rukava preko koje je navukla crnu jaknicu.Sa razgaženih svijetlo plavih starki su namigivali markerom nacrtani likovi.

-Mimms,ovo je Sandra...iliti Sandy...   Sandy,ovo je Mladena...iliti Mimmy... - Dado se smješkao dok smo se Sandra i ja prijateljski rukovale.Odjurio je k dečkima ostavivši nas same,na cjedilu.Namignuo mi je i usnama oblikovao riječi:"Upoznajte se...Pliz..." Sandra je prekinula neugodnu tišinu.

-Onda...Čime se baviš?

Iznenadilo me njeno pitanje.Zapravo nisam znala odgovor.

-Pa...Trenutno...Uglavnom školom.Ali kad imam više vremena trčim,igram odbojku,sviram,pjevam...I tak...Idem van s društvom,zekamo se... A ti?

-Crtam,slikam i fotografiram...Onak...umjetničke fotke.A i pjevam.Imam bend.Mogle bi jednom i pjevati zajedno?

-Bit će mi drago.U koju školu ideš?

-Ma...Ekonomska...Starci. A ti?

-Gimnazija.Jezična.

-Ooo...Pa super.Kažeš da sviraš i pjevaš.Što sviraš?I kakvu muziku slušaš?

-Pa...Sviram gitaru.A slušam...Pa najviše rock.Ali...Volim sve.

-I cajke?!!

-Ma neeee...To već duže vrijeme ne uvrštavam u muziku.

-Hehe...Baš tako!Sviđaš mi se Mimmy...

I tako smo nas dvije šetale obalom Korane,upoznavale se,smijale se i šalile,pričale o raznim glupostima i važnim problemima i potpuno zaboravile na ostatak ekipe.

-Pa dobro kaj je vama?Kaj se vi ljutite na nas il' koji vrag?Uopće nas ne doživljavate.'Ko da nas ni nema. - Kruno se objesio na nas dvije i počeo žalopojku o ignoriranju.Smijali smo se.Sandra je bila opuštena,cool,simpatična,pametna,duhovita i lijepa cura.Nitko nije ni sanjao da bi nam mogla prouzročiti silne probleme u budućnosti.

Ležala sam u krevetu.Zrake Sunca su se probijale kroz prozor i škakljale me po licu.Promeškoljila sam se.Gurnula sam glavu u jastuk i pokrila se poplunom preko ušiju.Ali Sunce je bilo uporno.A bila je i mama.Već četvrti put je došla u moju sobu.Bacila je poplun na pod,podigla roletu i otvorila prozor.

-Mimmy...Daj ustaj već jednom! - stavila je ruke na bokove.Pošto nije vidjela znakove života u svojoj kćeri,Tihana,u ovom slučaju-moja majka,otišla je do kuhinje.Za nekoliko se trenutaka vratila sa šalicom hladne vode i krpom.Bez imalo milosti prema jastuku i plahti,a kamoli svojoj kćeri(MENI!),zalila me vodom iz šalice.Iznenađeno sam skočila.

-Pa jesi ti normalna?! - počela sam se derati.Zgrabila sam krpu mami iz ruke i obrisala lice i plahtu.

-Dobro jutro,draga.

-Da,da i tebi mama.Idem pod tuš.-lijeno sam ustala i odgegala se do kupaone.Dugo sam puštala toplu vodu,a onda mi je postalo zagušljivo pa sam počela puštati hladnu.Oprala sam kosu i obrisala se mekim ručnikom.Raščešljala sam kosu,oprala zube i ogrnuta ručnikom otišla natrag u sobu.Iz ormara sam uzela trenirku i majicu i obukla se.

-Mladena!Doručak! - čula sam glas svoje mame iz kuhinje.

-Idem napravit krug oko zgrade,pa dođem.

-Zašto si se onda tuširala? Ajd' dobro.Požuri.Da skuham kavu?

-Može.Bok! - zalupila sam vratima i dok sam čekala lift,vezala kosu u rep.Zadnjih par mjeseci,svako jutro trčim po ulici.Već sam se navikla,no ustajanje mi i dalje teško pada. Ma koliko čudno zvučalo,trčanje razbistruje um.Sunce se budi,a vjetar ti šiba lice.To je najbolje vrijeme za razmišljanje,pa sam razmišljala.Razmišljala sam o Veroniki,o jučerašnjem danu,o sebi,o svom prijateljstvu s Dadom...Veronika je stvarno koza.Bez obzira što mi je Dado best frend,to stvarno ne bih poželjela nikome.Tako lijepa,pametna cura,a tako ljigava,odvratna,lukava,pohlepna,egoistična i narcisoidna,bezobrazna...Zmija!Fuj!Sve nas je prevarila.Činila se kao povučena,draga djevojka.Dado se zaljubio u nju prvog trena.No čim su prohodali,počela se mjenjati.Iz tihe djevojke koja je svaka 3 dana mjenjala šarene suknjice i šalove za haljinice i čizme čudnih uzoraka,pretvorila se u ološ najgore vrste.Odrezala je svoju divnu crvenkasto smeđu kosu i pofarbala se u plavo,stavila ljubičaste pramenove.Počela je slušati posve drugačiju muziku i ponašati se kao da je bar 3 godine starija.Izlazila je svake večeri,opijala se po klubovima,a pod odmorom u školskom wc-u znala popušiti po 5 cigareta.Sve bi to bilo podnošljivo da i druge nije navukla na svoju novu furku i naravno,poželjela uvući Dadu u sve to.Jedno vrijeme je čak razmišljao da pristane,za žrtvu ljubavi,no uspjela sam ga odgovoriti(Bogu hvala!!).Nakon svega što su zajedno prošli(a bilo je tu...STVARNO SVEGA!),počela je namještati svoje avanture tako da ih vidi Dado.Tako se pijana ljubila sa profesorom iz fizike,skidala se na dječjem igralištu...Počela je izazivati skandale gdje god se pojavila(i više ne samo u pijanom stanju,već i potpuno svjesna svega što radi),da bi nakon još kojeg tjedna rekla da joj se nimalo ne sviđa što smo on i ja tako prisni i da mora birati između mene i nje.Nakon što ju je vidio kako ga vara,a i nakon svega što smo nas dvoje prošli zajedno,izabrao je mene.Citiram "Ljubavi su prolazne(pogotovo u našem slučaju),a prijateljstva su vječna(POGOTOVO U NAŠEM SLUČAJU)!" Nakon toga ga je ostavila,a on se grize.Ne shvaćam ga.Kako može patiti za takvom lažljivom zmijom?!A opet...Potpuno ga shvaćam.Bila sam u gotovo identičnoj situaciji.Ljudi su ljubomorni na naše prijateljstvo.Ponekad je teško...Jako teško...Ali ne predajemo se.Volimo onu:Što te ne ubije te ojača. Optrčala sam već dva puna kruga oko svoje i okolnih zgrada.Bila sam potpuno mokra.Otključavajući vrata zgrade,puhala sam oko sebe,sasvim iscrpljena.Kad sam se vratila u stan,brzinski sam se ponovno potuširala,presvukla,pojela doručak i popila kavu s mamom,a zatim krenula prema Korani.Kod pruge su me čekale Željka,Magda i Danijela.

-Ej,Mimmy...

-Ej cure!Jel čekamo dečke?

-Ne...Oni su već tamo.

-Onda požurimo...

Veselo smo čavrljale i fućkale,pjevušile i skakutale,te brzo došle do Korane.Tamo su nas čekali Kruno,Filip,Mario i Dado s nekom curom u zagrljaju.Čekaj...Dado s nekom curom u zagrljaju...

DADO S NEKOM CUROM U ZAGRLJAJU?????!!!!!!

Dado se naslonio na stup,a vrhom tenisice je brljao po šljunku.

-Zašto je to napravila? -gledao je šljunak i vrhom tenisice iscrtavao njene inicijale.

-Ne znam,Dado.Cura ima problema i ne vidi koliko si divan dečko.Opametit će se ona...A kad se opameti,tebi više neće biti stalo.Imat ćeš drugu,voljet ćete se,a ona će patiti...I shvatit će kakva je koza bila što te pustila... -tješila sam ga naslonjena na ogradicu.Dignuo je pogled sa svoje tenisice i maknuo kosu s očiju.Plakao je.Lice mu je bilo crveno od plača,a inače vesele plave oči mutne i vlažne od suza.Odmaknuo se od stupa,sjeo kraj mene na ogradicu i pogledao me.

-Hvala Mimms...Ne znam što bih bez tebe. -lijevim obrazom je žurila suza,a on me gledao poput malog mačića.Zagrlila sam ga.Bio je moj najbolji prijatelj.S njim sam bila prisnija,nego s bilo kojom curom.Razumjeli smo se,vjerovali jedno drugome...Naslonio je glavu na moje rame,pa sam ga pogladila po kosi.Pogledala sam nebo.

-Dado...Gle Mjesec... -očarano sam gledala u nebo.Podigao je glavu.

-Tak je...Jebeno... -sjedio je na ogradici a glavu je iskrivio da vidi Mjesec.Toliko se nagnuo da je pao na leđa.Nisam mogla a da se ne počnem smijati.Prvo je zbunjeno gledao ne shvaćajući što se dogodilo,a onda se izvalio na travu i od srca nasmijao.Preskočila sam ogradicu i legla kraj njega.

-Mimms...Ti si moja best frendica. -zamišljeno je zaključio namjestivši ruke pod glavom i promatrajući zvježđa.

-Da,znam. I ti si moj best frend,Dado... -i ja sam namjestila ruke pod glavom promatrajući Mjesec.Bio je tako fenomenalno sjajan.

-Ti si moj Mjesec,Dado... - rekla sam to odsutno,ali znala sam da će shvatiti što mislim.

-A ti si moja Danica...I Sunce...Ma ti si moje sve... - zagrlio me,pa smo tako zagrljeni ležali u travi.

-Ona je takva...Koza. -prošaptao je nakon dosta vremena.

-Ma nek je... Pusti ju.Ženska ima svoje stajalište o tebi,o sebi,o vama i o svemu što joj se događa i ne sviđa joj se kak to izgleda.Ali pusti ju...Ako ti je dala do znanja da ne želi da joj pomogneš,znači da ne treba tvoju pomoć.Pusti je...Neka ide...Neka živi svoj život.

Dado je kimnuo glavom.

-Ti si jako pametna Mimms...I znaš oraspoložiti čovjeka.I lijepo pričaš.I lijepo pjevaš.Mimms...Pjevaj mi...Molim te...

Maknula sam pramen tamno smeđe kose s njegova lica i zapjevušila neku pjesmicu.Naslonio se na mene i tiho plakao.

-Hvala Mimms...Ne znam što bih bez tebe.

-Bit će sve ok,Dado.Ali moraš mi obećati da ćeš noćas spavati.I da nećeš plakati.Ne zbog Veronike...

-Obećajem Mimms...

Polako smo ustali i zagrljeni odšetali prema Grabriku.Kasnili smo.Oboje.Ali nije nas bilo briga.Prijatelji su uvijek na prvom mjestu.A njemu je sada bilo potrebno prijateljstvo...Bila sam mu potrebna ja...A kako da mu uskratim ono što mu mogu dati?Pa ipak je on moj Mjesec,moj best frend...

 Želim te...

Želim prepoznati tvoje lice među svim tim licima,

tvoje oči među svim tim očima.

Želim da me primiš za ruku,

da šetamo gradom

dok nam kiša ispire lica,

dok nam se vjetar igra kosom.

Želim tebe kraj sebe,

da napokon osjetim ljubav,

da radost zapleše u meni,

da zavlada mojim bićem.

Želim da nam se prsti isprepletu

dok se gledamo

pokisli,a nasmiješeni,

zaljubljeni i sretni.

Napokon...

Osjećam te...

Osjećam tvoj pogled na sebi

pitajući se o čemu razmišljaš.

Pružam ruke k tebi i dodirujem ti lice.

Ali, da li je bitno?

Sad kad stojimo zagrljeni,izgubljeni u trenutku,

imam tebe,

a to je dovoljno.

Gledam te...

Gledam tvoje oči.

Gubim se u njima i više ne raspoznajem

ni tebe,ni sebe.

Ali, da li je bitno?

Sad kad mogu u tvojim očima pronaći utjehu i spas od cijelog svijeta,

sigurna sam.

Trebam te...

Trebam tvoje ruke.

Više nisi samo želja,samo san...

Sad si potreba.

Trebam te...

Ti si moja droga,a ja narkomanka.

Nema mi spasa.

Zavele su me tvoje čari.

Ali, da li je bitno?

Sad kad mogu u tvojim rukama pronaći zaštitu i potporu,

vjerujem da nisam sama,

da ćeš ostati sa mnom.

Sanjam te...

Sanjam tvoje riječi,tvoj dodir.

Topim se dok govoriš da me voliš...

Ali, da li je bitno?

Sad kad sanjam,maštam,kako mogu znati da li je istina?

San? Ili java?

Ali, da li je bitno?

Sad...

Sad kad sam napokon sretna...

Sretna jer napokon imam tebe.

Volim te...

Volim tvoje oči,lice,ruke,kretnje,

tvoje riječi,čari...

Volim te u potpunosti.

Volim te apsolutno nepopravljivo.

I nekako se bojim...

Da neću moći prestati voljeti te,

da ću zauvijek ostati začarana.

Volim te...

Ali, da li je bitno?

Je, bitno je...

Jer i ti voliš mene...

Bez obzira na snijeg,evo jedne o proljeću... ;)

Ruku pod ruku s Proljećem

Bijeli oblačci,kao razigrana djeca,utrkuju se modrim nebom.

Nasmiješim im se,zavjerenički,kao da čuvaju moju tajnu koju nitko drugi ne zna.

Zatvorim oči.Tisuće slatkih mirisa mi oduzimaju želju za stvarnošću.

Odlazim u snove...Vođena Proljećem.

Uz tihu pjesmu cvijeća i ples grana koje polako oblače zelene košuljice,smiješim se dugo očekivanom gostu.Vrckast plavokos momak predivnih,nasmijanih,plavih očiju.

-Ah,napokon si ovdje!

Uhvatim ga za ruku,pa me on privine k sebi.Zagrljeni šetamo gradom.

Tamo gdje on gazi,trava niče,tamo gdje pogleda,cvijeće procvjeta te podari proljetnom zraku još jedan neodoljivo sladak miris.Što on dodirne,poleti u visine,neobuzdano i slobodno.

U ruci mu odjednom vjenčići od cvijeća.Jedan stavi sebi na glavu,a drugi meni.Ostale baci pticama da odnesu miris cvijeća gradom i stave vjenčiće na glave onih tužnih,pod vladavinom zime.

Moj san o slobodi ostvaruje se dok njegova ruka nježno dodiruje moju.

Mogli bismo poletjeti.No tko bi onda donio proljeće u grad?

Šetamo,zagrljeni.Gledamo se i smijemo,pletemo vjenčiće od cvijeća i dijelimo ih prolaznicima.

-Ta ljubav!Misle da su sami na svijetu!Kako ih spustiti na Zemlju?

Prolaznici komentiraju,a mi se smijemo i smijemo,gledamo i grlimo,upijamo slobodu i slatkoću tog svježeg zraka.Uživamo u trenutku...

Tako je novo,čisto,svježe...Tako zeleno i neponovljivo.Tako drugačije od prošloga puta,a opet...Isto.

I on,i ja...I sloboda,i cvijeće,i drveće,i smijeh...

I ta ljubav...Ah,ta ljubav!Zar bi išta bilo moguće bez nje?

Neka nova tmurna lica,obasjana Suncem koje proviruje iza zelenih krošanja,zanemaruju ljepotu oko njih...

Neki novi đaci koje treba poučiti...Neki novi slijepci kojima treba otvoriti oči...

Ah,pogledajte oko sebe!Ta veličanstvena ljepota!

To remek djelo Majke Prirode...I njena sina...Proljeća...

Koji šeta sa mnom,ruku pod ruku i smiješi mi se.

Kako opisati moju sreću i zadovoljstvo?

Pomirišite proljetni zrak...Ovdje je i vi to znate...Samo ga morate pomirisati...

Pogledajte to beskrajno plavo nebo...Ovdje je i vi to znate...Samo ga morate pogledati...

Primite nekoga pod ruku...Ovdje je i vi to znate...Samo ga morate uhvatiti,primiti za ruku...

Prošećite gradom i divite se...

Divite se...

Tko mu može odoljeti?

Tom plavookom šarmeru,Proljeću...